Ona je voljela njega srcem iskreno pošteno
U njenim očima to nije moglo ostati skriveno
Svjedok je Bog bila je bez ikog svog
Cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog
Sreli su se pokraj stare šljive di su vranci pasli
Njih dvoje ko da su jedno za drugo i rasli
A on je volio svoje konje hrastove ravnicu
Slavonsko nebo zlatno žito svirat tamburicu
Svaku crtu svaku točku na njenome licu
I jedino s njom htio je podizati dicu
Bio je skoro siromah al je bio pošten momak
Kad su si rekli DA već je dobila i stomak
Dijete na putu a slavonski život je znoj
No ona je bila njegova on je pripado njoj
Bili su sretni da kolka god bila muka ta
Ljubav im nisu mogli kupiti šake i šake dukata
A onda došla je zima prvi snijeg je pao
Ona je potajno željela haljinu on je znao
Živjeli su skromno al mu nije bilo žao
Pa on bi svoju krv i sve na svijetu za nju dao
Uprego je konje da krene putem grada
Do tamo pet sela snijeg je počinjo da pada
Na rastanku je reko ide po poslu sada
Mislio je kad se vrati bit će ljepša nego mlada

Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
U srcu ranjenom tuga ne prestaje
Svi bijeli jastuci marame svilene
Šta će mi dukati kad on nije kraj mene

Još pričaju starci mlađi rijetko ko da sjeća se
Ne pamti se od tog strašnog dana take mećave
Kako se baš tada uvečer vraćo iz grada
Sve je više sumnjo da postoji koja nada
Da večeras dođe kući jer mećava bila jaka
Ni konji nisu htjeli pa se sklone kod zemljaka
Šta će mora čekat ne preostaje mu drugo
Nego da se vrijeme smiri kolko god da treba dugo
Još od onog časa dok je napuštao Osijek
Zamišljao joj usne dok se razvlače u osmijeh
S haljinom na dar kad joj pokuca na vrata
I osjeti nježne ruke oko svoga vrata.
Gledo je kroz prozor slušo otkucaje sata
Pitajući se pa dokle će još snijeg da pada
Al upravo tada dok se prognoza nagađala
U tom istom trenu kod kuće mu žena rađala
S pogledom na vrata čvrstom nadom da će doć
Njeni drhtaji i bolni krici rezali su noć
I plače jadna sama jer bol ko nikad boli
Al bi bilo puno lakše da dragi kaže da je voli
Samo Bog je znao u kako je teškim mukama
Dozivala svog dragog da ga čvrsto primi rukama
On nije čuo kolko je htjela biti s njime
I da joj zadnja riječ na usnama bila njegovo ime

Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
U srcu ranjenom tuga ne prestaje
Svi bijeli jastuci marame svilene
Šta će mi dukati kad on nije kraj mene

Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio
Potjero je konje i još jednom bičem lupio
U ruci čvrsto držo haljinu što je kupio
Kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
I prepozno si braću mater i čaču
I još pola sela al zašto su svi u plaču
I zašto se iz kuče čuje jauk i galama
Al nije stigo pitat Marija nije s nama
Rekla mu je mama jedva nekako kroz suze
Kad je utrčo u kuću oko nje crne bluze
On njeno tijelo uze preklinjo je da ustane
Iz očiju suze nisu mogle da se zaustave
Pade na koljena jecajući moja voljena
Isplako je dušu al ga je sve više boljela
I viko zašto Bože i da život nije fer
Al srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer
Primi je u naručje dijete mu rasvijetli tamu
Reče zvat ćeš se Marija u sjećanju na mamu
Poljubi malu damu stavi je uz mrtvo tijelo
Da dragoj obuče haljinu anđeli nose bijelo
Kažu sam ju je sahranio ispod stare šljive
Ljubeći danima koru gdje je urezala ime
Nikla tuga iz njive nikada hladnije zime
I samo sjećanjem je vrati među žive.

See also:
JustSomeLyrics
28
28.102
3 Sud Est Doar tu Lyrics
Fugees Fu-gee-la (Refugee Camp Remix) Lyrics